MATO PAVLEKOVIĆ-MATA rođen je 2. rujna 1955. godine u Slavonskom Brodu, a 1962. se s obitelji preselio u Petrinju. 1971. postao je članom seniorske momčadi petrinjske Mladosti, a sedamdesetih godina, igrao je i za mlađe uzraste zagrebačkog Dinama. Međutim, Matina najveća ljubav ipak je bio mali nogomet, a prvi zapaženiji uspjeh postigao je 1973. igrajući za Mladost u zagrebačkoj Kutiji šibica osvojivši vrlo dobro treće mjesto. Tijekom 1979. godine igrao je za momčad Privrede, 1980. za momčad Oluja, a 1981. je s momčadi High life osvojio Medarićev turnir u Sisku. U ljeto 1983. prvi puta se priključio legendarnoj momčadi Borac 73 na turniru Revija malog nogometa-Sisak 1983. s kojima je i osvojio turnir. Iste godine, na zimskom malonogometnom turniru Vladimir Šikić u Sisku igrao je za momčad Radio Petrinje, dok je 1984. u Kutiji šibica igrao za Guma servis. Na zimu 1986. godine ponovno se priključio Borcu 73 i od tada pa do posljednje službene utakmice protiv veterana Dinama 2015. godine, Mata je igrao u standardnoj postavi. Momčad je to koja je tri puta osvajala najbolji, najjači i najglasovitiji malonogometni turnir u regiji – Kutiju šibica (1974., 1976. i 1978.), a jednom je bila drugoplasirana (1975.). U poslijeratnim godinama Mata je igrao za momčad Veterana Domovinskog rata Petrinja s kojima je osvajao veteranske turnire diljem države, a igrao je i za momčad 12. domobranske pukovnije Petrinja, te za Udrugu hrvatskih veterana Domovinskog rata – Podružnica SMŽ. Na Turniru ulica, kvartova i prigradskih naselja Grada Petrinje igrao je za svoje Topare iz Gajeve ulice i tri puta su osvojili naslov pobjednika (1998., 2000. i 2006.). 2001. godine postao je tajnik MNK Petrinjčica i tu dužnost ponosno je obavljao do 2013. Od 2001. do 2013. godine bio je među organizatorima Turnira ulica, kvartova i prigradskih naselja Grada Petrinje, te božićno – novogodišnjih turnira, a 2010. godine, povodom obilježavanja 100 godina nogometa u Petrinji, Grad Petrinja i Zajednica sportskih udruga Grada Petrinje dodijelila mu je: Priznanje za izuzetan doprinos razvitku nogometa u Petrinji. Nakon 12 godina sudjelovanja u radu kluba, 2013. se oprostio od funkcije tajnika u Petrinjčici. Mato Pavleković-Mata iznenada je preminuo na sam Božić 2015. godine i počiva u miru na gradskom groblju u Petrinji. Prošle, 2023. godine MNK Petrinjčica bio je organizator prvog božićno-novogodišnjeg turnira „Mato Pavleković-Mata“ u sjećanje na svog dugogodišnjeg igrača i tajnika.
VELJKO OGNJENOVIĆ rođen je 26. lipnja 1955. u Petrinji, gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, te Pedagošku akademiju u Zagrebu gdje je stekao zvanje nastavnika fizičke kulture. Nakon višegodišnjeg lutanja kroz niz sportskih grana kao svestrani sportaš 1969. Godine, na nagovor tadašnjih profesora fizičke kulture i rukometnih trenera Ratka Popca i Vladimira Miffeka došao je na ono pravo, njegovu sportsku ljubav – rukomet, u Rukometni klub „Slavija“. U to vrijeme jedna od jajjačih rukometnih škola u bivšoj državi bila je upravo u Petrinji, a uz talent i predani rad brzo je napredovao i kao junior postizao puno pogodaka, te je s tek navršenih 17 godina zaigrao prvu prvenstvenu utakmicu za prvu momčad „Slavije“ protiv „Slavonije DI“ iz Slavonskog Broda i postigao svoj prvi pogodak u tako visokom stupnju natjecanja. Kroz petnaestak godina nastupajući za svoj klub „Slaviju“, koji nikada nije htio promijeniti unatoč dobrim ponudama u ono vrijeme, bio je vjeran Petrinji i svom klubu. Mnogi koji su u to vrijeme pratili rukomet mogli su uživo na rukometnom igralištu, na kojem se okupljalo oko tisuću gledatelja, ili u novinama pročitati „najbolji igrači utakmice bili su Zdravko Miljak i Veljko Ognjenović sa po 10 pogodaka“. Zdravko Miljak bio je reprezentativac bivše države koji je u to vrijeme osvojio olimpijsko zlato u Münchenu 1972. godine. Kako zna reći, bile su to najljepše godine u njegovom životu, radio je ono što najviše voli, predavao u školi djeci tjelesni odgoj, navečer trenirao, a vikendom igrao utakmice po cijeloj bivšoj državi i povremeno na turnirima u Europi. Poslije posla uživao je sa svoje dvoje djece, Teom i Igorom, koje je odmalena usmjeravao na sport. Tada je došlo do najružnije epizode u njegovom životu, ali na koju je ponosan kao dragovoljac i veteran Domovinskog rata, a kada su se vratili u Petrinju, sin Igor je igrao nogomet u „Mladosti“, a kći Tea je krenula tatinim stopama do Ženskog rukometnog kluba „Petrinia“. Inače, od 1997. godine bio je zaposlen u Gradu Petrinji na mjestu Višeg referenta za sport, a uz to bio je i glavni tajnik bivše Zajednice sportskih udruga Grada Petrinje, kasnije Petrinjskog sportskog saveza, sve do 2023. godine. Danas u mirovini, zajedno sa suprugom, koja je također iz petrinjske sportske obitelji Lisjak, presretni su jer imaju troje unuka, odličnih učenika, i ono na što su izuzetno ponosni, svih troje uspješnih sportaša.
Veljko Ognjenović: „Ja bih prije svega čestitao svim sportašicama i sportašima koji su večeras proglašeni kao najbolji i zaželio bi im dalje mnogo uspjeha u radu, tako i svim ostalim sportašima grada. Vidjeli ste, gotovo cijeli život sam u sportu, od rukometa, prosvjete, kao tajnik Zajednice, poslije Saveza i mogu vam reći što sam stariji osjetim malo bolove od tog rukometa, ali da se ponovno rodim ponovno bi ga igrao.“
Izvor: Portal53
